TKO PIŠE SVE TE ZAKONE?
TKO PIŠE SVE TE ZAKONE?
Sad bi odgovor bio; oni za koga smo glasali! Ja ne glasujem, pa to ne vrijedi i za mene. Onda bi se moglo reći , da nemam pravo niti prigovarati, a možda baš zato imam pravo negodovati, jer sam neutralna. Jasno je da nekolicina izabranika u Saboru odlučuju o našim sudbinama. Naslov kolumne je bilo retoričko pitanje!
Postoje zakoni na koje niti stručni ljudi nemaju odgovore i nelogični su im, ali ipak su to zakoni i treba ih se poštovati. A kad pogledamo da u klupama za odlučivannje sjede ljudi ( naravno ne svi), ali ih ima, koji nemaju opću naobrazbu , a kamoli stručnu spremu, a da pojma nemaju o nekoj temi kad dižu ruku dok glasuju za neki zakon, onda nam preostaje da se "uhvatimo za glavu". A još su mi suludiji oni koji pišu zakone, općenito, kao da je svaki slučaj isti, pa postoji univerzalno pravilo ili zakon za sve probleme. Neki dan mi je jedna stručna osoba na moje pitanje odgovorila, to su vam sive zone u zakonu!! Kakve "sive zone"?? Niti ona nije znala odgovor. Pa kako bi ja mogla znati, ako ljudi na pozicijama na kojima su postavljeni ne znaju. Nije kriva ta gospođa što ne zna, kako će znati kad je to prostor ostavljen za manipulaciju.
Iznijet ću vam šokantan primjer od prije dva dana, dogodio se u mojoj blizini. Dobila sam dozvolu da vam mogu sve najotvorenije napisati. Moja prijateljica rastavila se prije 7 godina. Živi sa svoje dvoje djece u stanu u kojem je živjela od kad se udala, a bila je 13 godina u braku. Taj stan i danas nije definiran, njezin bivši muž najradije bi je izbacio zajedno sa dvoje djece na ulicu. Slučaj je na sudu i izuzmimo sad te činjenice. Prošli vikend moja prijateljica bila je na putu, a kad nje nema u stanu, njezin bivši muž, njegov tata, pa ovaj put i jedna ženska ološ došli su prekopavati po njenim stvarima u stanu. Kako joj je dijete bilo u stanu, otvorilo je vrata svojem ocu, koji je doveo kradljivca u kuću. Slučaj se ne smatra provalom, jer je sin otvorio vrata, da su ušli na silu, opet mogu ući jer njezin bivši svekar sasvim legitimno ima ključ i ulazi kad god hoće. Njoj nedostaje osobnih stvari, ali u tom slučaju nema dokaza i nitko ništa ne može lopovima koji su ušli u kuću. S obzirom da ona nije vlasnik, više je u ulozi postanara kod svojeg bivšeg svekra i svekrve, njoj se ulazi u kuću kao na autobusnom kolodvoru. Pa zamislite da živite u stanu u kojeg vam svako malo ulazi bivši muž i ruje po stanu. Nikad ne znate kad će doći? Privatnost ne postoji! Samo osjećaj da je netko bio tu, je očajan. Netko vam je svojim prljavim rukama dirao vaše stvari!! Fuj!! Može vam uzeti što poželi i vi mu ne možete ništa. I bilo je puta kad bi odnio televiziju ili bilo što, što god je htio. A ovaj put je doveo i treću osobu!! Kakvi su to zakoni? Šta je to ljudi moji? Uopće neću pričati o moralu tih ljudi, jer ga nema niti u tragovima, ali zar nas nitko ne štiti od lopova, bez obzira što smo možda nekad bili s njima u istoj zajednici. Ta ženska osoba koja je imala ulogu opljačkati moju prijateljicu zajedno sa njenim bivšim mužem, spašena je i odvučena sa ulice. Teške su ljudske sudbine, pa i ja često padnem na tužnu ljudsku priču. I uvijek kažem da neću više nikome pomagati, ali kad vidim rastavljenu majku sa malodobnim djetetom koja nema za kruh i mlijeko za to dijete, jednostavno moram se upetljati. Hranili, smo je, oblačili, kupovali sve što je bilo potrebno kako bi i ona i njeno dijete bili na sigurnom i siti, ta ista moja prijateljica koju je opljačkala, ona joj je dala i krov nad glavom. Jesam li i ja sad na redu?
Morala sam vam ispričati, jer me to tišti već par dana, a moje kolumne su moj ispušni ventil. Prije par mjeeseci dogodila mi se slična priča koju sam sa vama podijelila na facebooku i evo sad opet. Da, znam da je u meni problem i da nemam pravo žaliti se, jer me nitko na ništa nije prisilio već sam dobrovoljno glumila " Majku Terezu".
Jednom mi je ruka bila slomljena, a počinitelj je dobio dvije godine uvjetne kazne. Moj odvjetnik mi je rekao, da sam trebala istom tom polomiti dvije noge i sama se prijaviti i donijeti presudu o mojem slučaju. Kaže da bi on to napravio!
Moja draga prijateljica je odvjetnica, pa često imam prilike slušati o suludim zakonima koji su na snazi. I ona se svakodnevno čudi i pokušava se boriti i istjerivati pravdu.
Kad sve analiziram jedini zakon koji još uvijek vrijedi i ima smisla je zakon ulice. Užasno zvuči dok sad to čitate, ali zar nisam u pravu!!
Sad bi odgovor bio; oni za koga smo glasali! Ja ne glasujem, pa to ne vrijedi i za mene. Onda bi se moglo reći , da nemam pravo niti prigovarati, a možda baš zato imam pravo negodovati, jer sam neutralna. Jasno je da nekolicina izabranika u Saboru odlučuju o našim sudbinama. Naslov kolumne je bilo retoričko pitanje!
Postoje zakoni na koje niti stručni ljudi nemaju odgovore i nelogični su im, ali ipak su to zakoni i treba ih se poštovati. A kad pogledamo da u klupama za odlučivannje sjede ljudi ( naravno ne svi), ali ih ima, koji nemaju opću naobrazbu , a kamoli stručnu spremu, a da pojma nemaju o nekoj temi kad dižu ruku dok glasuju za neki zakon, onda nam preostaje da se "uhvatimo za glavu". A još su mi suludiji oni koji pišu zakone, općenito, kao da je svaki slučaj isti, pa postoji univerzalno pravilo ili zakon za sve probleme. Neki dan mi je jedna stručna osoba na moje pitanje odgovorila, to su vam sive zone u zakonu!! Kakve "sive zone"?? Niti ona nije znala odgovor. Pa kako bi ja mogla znati, ako ljudi na pozicijama na kojima su postavljeni ne znaju. Nije kriva ta gospođa što ne zna, kako će znati kad je to prostor ostavljen za manipulaciju.
Iznijet ću vam šokantan primjer od prije dva dana, dogodio se u mojoj blizini. Dobila sam dozvolu da vam mogu sve najotvorenije napisati. Moja prijateljica rastavila se prije 7 godina. Živi sa svoje dvoje djece u stanu u kojem je živjela od kad se udala, a bila je 13 godina u braku. Taj stan i danas nije definiran, njezin bivši muž najradije bi je izbacio zajedno sa dvoje djece na ulicu. Slučaj je na sudu i izuzmimo sad te činjenice. Prošli vikend moja prijateljica bila je na putu, a kad nje nema u stanu, njezin bivši muž, njegov tata, pa ovaj put i jedna ženska ološ došli su prekopavati po njenim stvarima u stanu. Kako joj je dijete bilo u stanu, otvorilo je vrata svojem ocu, koji je doveo kradljivca u kuću. Slučaj se ne smatra provalom, jer je sin otvorio vrata, da su ušli na silu, opet mogu ući jer njezin bivši svekar sasvim legitimno ima ključ i ulazi kad god hoće. Njoj nedostaje osobnih stvari, ali u tom slučaju nema dokaza i nitko ništa ne može lopovima koji su ušli u kuću. S obzirom da ona nije vlasnik, više je u ulozi postanara kod svojeg bivšeg svekra i svekrve, njoj se ulazi u kuću kao na autobusnom kolodvoru. Pa zamislite da živite u stanu u kojeg vam svako malo ulazi bivši muž i ruje po stanu. Nikad ne znate kad će doći? Privatnost ne postoji! Samo osjećaj da je netko bio tu, je očajan. Netko vam je svojim prljavim rukama dirao vaše stvari!! Fuj!! Može vam uzeti što poželi i vi mu ne možete ništa. I bilo je puta kad bi odnio televiziju ili bilo što, što god je htio. A ovaj put je doveo i treću osobu!! Kakvi su to zakoni? Šta je to ljudi moji? Uopće neću pričati o moralu tih ljudi, jer ga nema niti u tragovima, ali zar nas nitko ne štiti od lopova, bez obzira što smo možda nekad bili s njima u istoj zajednici. Ta ženska osoba koja je imala ulogu opljačkati moju prijateljicu zajedno sa njenim bivšim mužem, spašena je i odvučena sa ulice. Teške su ljudske sudbine, pa i ja često padnem na tužnu ljudsku priču. I uvijek kažem da neću više nikome pomagati, ali kad vidim rastavljenu majku sa malodobnim djetetom koja nema za kruh i mlijeko za to dijete, jednostavno moram se upetljati. Hranili, smo je, oblačili, kupovali sve što je bilo potrebno kako bi i ona i njeno dijete bili na sigurnom i siti, ta ista moja prijateljica koju je opljačkala, ona joj je dala i krov nad glavom. Jesam li i ja sad na redu?
Morala sam vam ispričati, jer me to tišti već par dana, a moje kolumne su moj ispušni ventil. Prije par mjeeseci dogodila mi se slična priča koju sam sa vama podijelila na facebooku i evo sad opet. Da, znam da je u meni problem i da nemam pravo žaliti se, jer me nitko na ništa nije prisilio već sam dobrovoljno glumila " Majku Terezu".
Jednom mi je ruka bila slomljena, a počinitelj je dobio dvije godine uvjetne kazne. Moj odvjetnik mi je rekao, da sam trebala istom tom polomiti dvije noge i sama se prijaviti i donijeti presudu o mojem slučaju. Kaže da bi on to napravio!
Moja draga prijateljica je odvjetnica, pa često imam prilike slušati o suludim zakonima koji su na snazi. I ona se svakodnevno čudi i pokušava se boriti i istjerivati pravdu.
Kad sve analiziram jedini zakon koji još uvijek vrijedi i ima smisla je zakon ulice. Užasno zvuči dok sad to čitate, ali zar nisam u pravu!!
Primjedbe
Objavi komentar