ZA DOBRIM KONJEM PRAŠINA SE DIŽE

 KRAJ ILI NOVI POČETAK

Pitanje je sad ?! Naslov me podsjeća na filozofsko pitanje, da li je čaša polu prazna ili polu puna?! 

Sad bi moji učitelji rekli, sve je u "oku promatrača". I zbilja jest tako. Naš fokus određuje naše živote, našu energiju, vibraciju i u konačnici događaje koji slijede uslijed svega navedenog. Znamo da nam misli mogu biti najveći prijatelji i najveći neprijatelji. 

U životu moje obitelji počinje nova era. Ne gledamo svi na nju isto. Ja se veselim novom početku, jer želim da to bude lijepi početak i sve moje misli su fokusirane na nove prekrasne stvari i događaje koji će uslijediti. Ako baš i ne bude sve onako lijepo kao u bajci kako ja zamišljam,  bar će mi period koji mora uslijediti i vrijeme do cilja biti lijepo, pa onda sukladno tome i to opet što će se događati ja ću okrenuti fokus na lijepe trenutke izvučene iz tih događaja. Ne znam da li sam vam sad sve zakomplicirala, ali ako razmišljate načinom kao i ja , biti će vam jasno. 

Puno sam puta čula rečenicu "lako je njoj"! HM, slažem se, ali ne iz istih razloga na koji isti ti misle koji to izgovaraju. Meni je lako jer je meni samoj sa sobom lijepo. Nemojte niti slučajno misliti da ja nemam teške trenutke, ali ja i te trenutke volim, jer znam da iza njih slijede opet lijepi i da sama dozvoljavam ili ne koliko će mi misli okupirati  tzv. teški trenuci. Sve dok stvari ovise o meni, ja se ne bojim. Jedino što me plaši je stanje nemoći. To je najniža emocija na skali istih, a kad se to stanje dogodi gledam opet da fokus okrenem na nešto na čemu mogu biti zahvalna, a tada i nemoć popušta. Imam ja i svoje prijateljice koje odrade "posao", da me podsjete na moja uvjerenja.  Ništa se konkretno nije riješilo, mislim na problem, jer npr. morate čekati nekog, nešto..., ne ovisi o vama, ali vaša percepcija i trenuci u kojima živite olakšavaju vam trenutno stanje nemoći. 

Svoje dijete učim istim ovakvim razmišljanjima i to već godinama. On naše trenutno poglavlje života smatra krajem nečeg lijepog, ali on je još mlad i nema tu širinu i ne zna da ga tek čekaju prekrasne stvari, a načinom razmišljanja koji usvaja, a dosta toga je i usvojio pokazat će mu se ubrzo da sam bila u pravu.

Nije lako kad si pametan osamnaestogodišnjak i misliš da je cijeli svijet tvoj i da sve znaš. Ja to sve razumijem i sa puno strpljenja šutim, a i slušam dok mi navodi svoje argumente. Psihološki se "igram" s njim. Dopuštam mu da ima svoje mišljenje, slažem se i da se suprostavlja argumentima, ali ga uvijek navodim da sam dođe do ispravnog zaključka. Jer smatram da je inteligentan i da ako se s njim razgovara i razmjenjuju mišljenja, stavovi i argumenti to može biti samo dobar put za njega.

Neki dan smo se raspravljali i on meni kaže kako ja svaki naš razgovor, uvjetno rečeno pobijedim. Joj, da mi se bilo naglas nasmijati....Naravno da te sine pobijedim, kad sam 100 godina starija od tebe, kad sam isto griješila, kad znam kroz što prolaziš, jer sam ja bila u tvojim cipelama. A , zamisli da imaš mamu koju ti pobijediš, kako ti to već zoveš. Zar bi takva majka tebi "takvom" mogla prestavljati uzor i poštovanje? Zar bi cijenio moje mišljenje?  Zamisli se on i kaže; u pravu si kad malo bolje razmislim!! Došlo mi je da ga kisnem! 

Smatram da sa djecom treba puno razgovarati i družiti se s njima. Osluškivati njihove misli, indirektno provući po koju, ništa na glas ne braniti, ali jasno postaviti granice dobrog i lošeg. Svi znamo što je dobro, a šta loše, univerzalno. 

Vjerujte mi da sam i ja jako puno stvari od njega naučila i učim svaki dan. Milijun puta "mojim " riječima me savjetovao i podizao i ja sam mu dala na važnosti i znala sam da je u pravu. Jasno bi mu to pokazala i poslušala ga. Neka zna da mi je pomogao, bez obzira što sam ja "ta" u našoj obitelji. 

Zato smatram da ovaj kraj iz naslova može biti samo kraj jedne lijepe životne etape koju smo zajedno izgurali na najbolji način što smo znali, izborili smo se i sa vjetrenjačama, vjerujte mi i da sad zajedno idemo u prekrasan početak za oboje. 

Dragi moji, svi vi koji me čitate godinama i koji me zovete zašto više ne pišem, kad vam dođe teško, samo se sjetite koliko ste u tom trenutku nezahvalni, kako je meni moja prijateljica neki dan rekla, upravo te riječi koje su me trgnule. Samo zahvaljujte na svemu što imate i sve loše pada u drugi plan. To se vježba , probajte kolikogod u trenutku mislili koje gluposti ona piše, meni se život raspada, a ja da zahvaljujem. Da, baš tada najviše zahvaljujte!!