ZA DOBRIM KONJEM PRAŠINA SE DIŽE

 ŽRTVA

Riječ žrtva signalizira na nešto ružno, na neku nepravdu, bol, traumu, barem ja tako mislim. Prije nekoliko dana shvatila sam da ne gledamo svi isto na tu riječ. Što mislite, da li osoba koja je zlostavljanja, kako psihički tako fizički misli za sebe da je žrtva tog nekog oblika nasilja? Velika većina bi rekla da jeste, e pa ja sam upoznala osobu koja to ne misli za sebe. Ajmo ispočetka, jer vam ovako ništa neće biti jasno.

E pa prije neki dan ostala sam frapirana pričom koju sam čula iz prve ruke, žrtva mi priča....

Ona je drugo dijete svoje majke iz drugog braka. Znači, ona ima sestru stariju nekoliko godina od sebe koja je nakon rastave ostala živeti sa svojom majkom. Majka se ponovo udaje, taj put za ozbiljnog alkoholičara sa psihičkom dijagnozom, koju ona nije shvaćala ništa posebno opasno. Bože, moj, pa svi piju, pa i nekad prebiju ženu. To se događa imeđu četiri zida u svakoj kući. Priča ona tako meni, a ja je pozorno slušam, šutim i očigledno mijenjam boje na licu. Međutim trudim se da se na meni ništa ne primijeti kako bi mogla doznati što više informacija, a da sugovornika ne zbunim, pa da ne ublaži priču. Da bude stvar gora , majka dobiva još jednu curicu sa opisanim muškim likom ili njenim mužem. Tri curice su živjele u jednosobnom stanu sa mamom i očuhom odnosno ocem. Žrtva, u mojoj priči, priča mi događaje već iz ranog djetinjstva, koje su joj prepričavali, jer se kao tek rođena beba nije mogla toga sjećati. Otac je već kao bebu , naravno pijan kad je došao kući, stavio na šporet ( peć) na drva koji su koristili da bi ugrijali skromni sobičak u kojem su živjeli. I da danas osjeća bolove na nogama koji su "gorjeli". Spavaća soba je bila rezervirana za njega i majku, a njih tri su spavale na razvučenom kauču u dnenvom boravku. Logično kad bi se tatini prijatelji sjetili u kasnim jutarnjim satima ići svojim kućama, a do tada su pili, psovali, vrijeđali, a najgori je bio njen otac, curice bi mogle ići spavati.  Čak ju je i nazivao kurvom pred tim svojim ortacima te je nemalo puta optuživao da je seksualno opštila sa jednim od njegovih prijatelja, pa bi uredno dobijala batine. Ona je bila mala curica , možda nekih desetak godina, kako kaže. Kad bi mu se nešto preokrenulo u glavi , naravno pod utjecajem alkohola, sve ukućane bi pretukao. Mama je najgore prolazila, a djeca su to gledala. Najveći strah je bio kad on dolazi kući u kojem će stanju doći i kolike batine slijede. Nikad mu se nitko nije suprostavio, a on im je redovito palio ruke, zaključao ih u kuću, pa im podmetnuo požar, najveće strahote koje sam ikad čula da mi je netko pričao oči u oči. Cura ili žrtva kako sam je ja nazvala, prepričavala mi je svoj život , bez podrhtavanja u glasu, bez suza u očima, kao da mi prepričava neku laganu filmsku dramu. Sama mi je rekla da je puno toga izostavila, jer mi je ispričala događaje koji stanu u sat vremena razgovora. Od rođenja pa do njene osamnaeste godine zlostavljao je. Jednog dana kad je već bila odrasla odlučila mu se suprostaviti i uvjeriti mamu da se rastavi od, ja ću slobodno napisati manijaka. Tako je i bilo......

Međutim, ovo je bio samo uvod u najstrašniji dio ove priče. Svi smo negdje nekad čuli, čitali, gledali, vidjeli nešto slično ovome što pišem i ne prepričavam ja sad događaje koje nikad niste čuli, pa ćemo se sad tome zgražavati, mada je meni bilo doista loše dok sam to sve skupa slušala.

Žrtva se sa osamnaest godina udala. Sada ima dvadeset i šest godina i još uvijek živi s istim čovjekom, svojim mužem u prekrasnom braku kojem su se svi protivili, jer su ona i njen tadašnji muž bili mladi. Koji apsurd!

Sad se vraćam na početak kad smo se slučajno u razgovoru dotaknuli roditelja, a ja još nisam znala za sve ove gadarije koje sam vam napisala. Kaže ona meni, neka su samo oni meni živi i zdravi, jer ja ne znam šta bi da im se šta dogodi. Naravno da sam je pitala na koga misli, na mamu i tatu , kaže ona. Kako sam znala da su joj roditelji rastavljeni, počelo se odmotavati klupko postavljanjem mojih pitanja.

Prvo mi je ispričala kako je njen otac imao težak život......, možda bi me i zanimalo, a i vas da vam nisam ovo sve gore napisala. Kaže kako joj je majka cijeli život govorila da se ne smije zamjeriti tati, jer osuda od oca nije dobra i nikad nećete biti sretni!! 

Žena ili žrtva priče osamnaest godina bila je maltretirana na sve moguće i nemoguće načine i ona tome čovjeku ništa ne zamjera. Danas je u odličnim odnosima s njim. On živi sa drugom ženom, a ona mu je zahvalna, što je ona došla na svijet. Ta žena nema niti malo mržnje prema njemu. Kad sam je pitala da li mu je sve oprostila, ona je rekla da je. Kada? Kako? U kojem trenutku? Da li su ikad razgovarali o nemilim događajima? Da li se on pokajao? Bila su moja rafalna pitanja. Nikad nisu o tome razgovarali, a i da jesu, ona kaže da bi on negirao sve te događaje. Nisam baš shvatila odgovor, jer imam osjećaj da ga nije niti mrzila jer nije smjela. Zašutjela sam i shvatila da bi mržnja prema njemu samo njoj otežavala život i da je to fenomelanlo jer nema tog tereta. Ali kako? Naučeno, usađeno, prirodno??? Zar nije normalno da ljubav mora ići u oba smjera. Tebe netko želi da zapali, a ti njega voliš? Sto posto sam sigurna da mi je sve iskreno pričala, jer zbilja mi nema razloga lagati. Kad sam je pitala da li je i njenu mamu maltretirao od kad su se vjenčali, odgovorila je da jeste. Njena mam danas ima korektan odnos s njim i podržava njihova viđanja i majka se ponekad vidi s njim.  Da li je ta majka prenijela na nju takav način razmišljanja? Vjerojatno je, ali moj mozak to ne može shvatiti. Taj dio sa oprostom shvaćam, ali sve ostalo ne. Sjedila sam nepomično, slušala je i pokušavala je shvatiti. Uopće ne znam da li sam vam uspjela dočarati pitanje koje mene najviše muči u ovoj cijeloj priči. 

Kako??? 

Shvatila sam da joj se u jednu ruku divim. Nikad nisam znala da postoji netko takav. E, da, ona njemu i pomaže kad mu ponestane kredita za mobitel ili kad mu nešto zafali, a da mu se nešto dogodi, bez razmišljanja ostavlja sve i ide njemu u pomoć.

Da li je on žrtva uopće? Očito ne gledamo svi isto na taj pojam. Ona misli za sebe da nije, ja bih se kladila da jeste. Što vi mislite? 

Da li uopće treba njenog oca osuditi kad ga ona ne osuđuje? 

Još uvijek ne znam što bih mislila i  koji bi bio moj zaključak, ali znajte da me ova priča potresla kad sam se uhvatila ponovo tipkanja, a to nisam radila posljednju godinu dana.

Pišite mi svoje komentare, jer mi možda pomognete da donesem svoj zaključak!