FARSA
Farsa je po definiciji naziv za lakrdiju, šaljivu scensku igru odnosno lakomislenu i vulgarnu komediju.
Farsa se ne odvija samo na "daskama koje život znače" ili na filmovima, knjigama, umjetničkim djelima. Farsu možemo osjetiti i okušati u vlastitim životima. Jesam li vas sad podsjetila na neki događaj u vašoj zbilji? Farse možemo gledati oko nas , a možemo ih doživjeti na vlastitoj koži. Da li bi htjeli živjeti život kao u farsi? Neki žive svjesno, ali im je lakše da to kao ne vide, a neki žive nesvjesno, ali kad bi osvjestii svoj život i kad bi im postavili ovo pitanje, nisam sigurna da bi itko dobrovoljno pristao glumiti marionetu. Opet ću se ja dotaknuti emocija, ali kad one sve pokreću i nezobilazne su. Koliko dugo čovjek može igrati "duplu"? Da li je to uopće lako? Da li mu to stvara opterećenje? Dok nema emocija mislim da je takva igra puno lakše prihvaćena, nego kad se emocije uključe, pa pomrse račune. Da li je dobro da su se uključile, zašto su se uključile, jeli onako bilo lakše i bezbrižnije ili je ipak ovako ljepše, ali......Tko će li ga znati?? Mislim, svatko od nas zna odgovor na ovo pitanje, možda ga niti sebi neće priznati, jer sa priznanjem treba moći živjeti. Da li je stvar zone komfora, straha, "posljedica", opet svatko od nas ima odgovor. Već ste naučili da moje kolumne proizlaze iz mojih iskustava i javnih stavova. Davno sam odlučila da ne želim biti nesretna. A tko želi, postavlja se pitanje? Smatram da je puno teže živjeti neiskreno nego iskreno. Prvenstveno prema sebi. Tko od nas ne bih htio idilu i obilje. Pa dragi moji, vjerujte kad sam ovo shvatila, promijenio mi se život. Sve je u našim rukama. Mi biramo i postavljamo pravila. Slažem se da nije uvijek lako, ali puno teže je obrnuto. Kad izabereš da želiš biti sretan, sve što te čini nesretnim maknut ćeš od sebe. Da, istina je da smo ponekad toliko duboko zaglibili da se to čini nemoguće i pristajemo na mrvice sreće. Vjerujem da ćete se složiti da je ženama ipak malo teže povući neke korake, pogotovo u društvu kojem živimo. Ja sam izabrala biti samohrana majka i nikad u niti jednom trenutku nisam zbog toga požalila. Danas imam sina od 14 godina s kojim se ponosim. Bilo bi mi puno lakše da sam imala nekog s kim bih dijelila sve nedaće koje su mi se kroz nizale. Od financijskih sredstava do dijeljenja obaveza, doktora, škole, odgoja.....Da, ali ovo je bio moj odabir. Velika većina brakova živi u nesretnim odnosima, punim preljuba, laži i ostalih loših stvari koje takav život nosi sa sobom. Ja im se iskreno divim, ja nikad ne bih mogla. Ja živim sama sa svojim sinom, doduše imamo i jednog ljubimca i mi činimo našu obitelj. Sretni smo, iskreni i volimo se. Ali, ja nemam muža. Možda to nije prihvatljivo standardima, ali nikad me nije bilo briga što će tko misliti i da li će me zbog toga osuđivati. Meni je bila samo bitna sreća moje obitelji i sebe same. I to je razlog zašto nikad nisam pristajala na neke lažne kompromise, zašto bih? Nemojte misliti da ja nisam htjela imati divnog muža, obitelj, puno djece, puno pasa, cvijeća i kuću uz potok. Naravno da jesam, ali kad se to nije dogodilo, čemu farsa, čemu gluma, čemu nesretan život koji imam samo jedan. Okrenula sam fokus na druge životne ljepote, što ne znači da sam prestala vjerovati u ljubav i da će se i meni dogoditi ljubav iz bajke. Ali dok se to ne dogodi nipošto neću biti nesretna u nesretnom životu i mrziti kuću odnosno prenočište u koje dolazim, jer kao moram. Ništa ne moramo, zapamtite, sreća je stvar izbora!!!!
Primjedbe
Objavi komentar