ŽIVOT SA TINEJDŽERIMA
ŽIVOT SA TINEJDŽERIMA
Ti mali preslatki mišići preko noći pretvorili su se u "šišmiše"......
Prebrzo je prošlo prvih trinaest godina.....kao da se jučer rodio...., a kad pogledaš iza sebe, toliko smo toga zajedno prošli, kao jedan mali život!
Biti samohrana majka, a i majka koja nije samohrana, uopće nije lagan posao, ali sigurna sam da će se samnom složiti sve majke, da je to najljepša uloga koju smo dobile u životu. Kažu, kad je dijete malo da imaš male brige, a kad poraste da se te male brige pretvore u velike. Što je to briga? Ljudi često brinu, a pogotovo roditelji, poistovjećujući brigu sa odgovornošću. Jer ako stalno ne brineš, nisi dobar roditelj! To su dva različita pojma. Ponekad sami sebe opterećujemo smišljajući scenarije koji se nisu dogodili, ali mi se već kao unaprijed spremamo za najgori mogući.Što ako!!! Svaka odgovorna majka ili roditelj, napravit će sve uvjete da osigura sigurno djetinjstvo i odrastanje svojem djetetu. Odgajajući ga, gradiš povjerenje s tim malim bićem. Možda mi mislimo da su oni premali kako bi mogli s njima postaviti takav odnos, ali vjerujte da je vaše međusobno povjerenje velika stavka u njihovom formiranju. Za pubertetske dane pripremaju nas kao za neko ružno razdoblje za koje moramo imati puno snage i strpljenja kako bi to preživjeli. Trenutno živim sa dvoje pubertetlija i svakodnevno s njima provodim vrijeme te osluškujem njihova razmišljanja. Sve ono što sam pričala i što sam pokušala da usvoje sve ove godine, izgleda da se isplatilo. Zapravo tek sad vidim koliko su ta "mala stvorenja" bila kao spužve. Danas u svome sinu vidim sebe! Sa svim svojim manama i vrlinama. Svjesna sam da i genetika ima veliku ulogu, ali odgoj je presudan! Svi smo mi preslike onih s kojima smo odrastali. Da ne bi stekli dojam da je moje dijete savršeno, daleko od toga, ali tko je savršen! I sa ovoliko godina koliko sam nakupila pokušavam svaki dan raditi na sebi, a na taj način i primjećujem koliko još imam posla. A kako onda od nekog tko je dvadeset godina ili više, mlađi i još ga "lupaju" hormoni očekivati da bude besprijekoran. Milijun puta u danu mu kažem da pospremi iza sebe ili da nešto napravi, ali to nije sve odraz puberteta. Svi mi koji smo odgajali svoju djecu bez partnera uvijek mislimo da im nešto nedostaje, pa ih na neki način razmazimo, pa nam to kasnije ide na živce. Moramo biti realni,mi smo ih tome naučili. Teško je priznati da kolikogod smo zaslužni i ponosni na neka njihova razmišljanja ili postupke isto tako smo zaslužni za sve ono što nam se ne sviđa kod njih. Nekad idemo linijom manjeg otpora, a kasnije nam se to "obije" o glavu. Meni je najvažnije da moje dijete bude dobar čovjek i da ga dovoljno usmjerim u vrijednost obrazovanja, ne toliko zbog ocjena, jer svi mi znamo da ocjene nisu pokazatelj znanja, ali su ipak neki parametri obrazovanja. Kako u ovim godinama možemo vidjeti da li je na pravom putu da odrasta u kvalitetnu osobu? Pa, družeći se s njima! Sa djecom treba provoditi vrijeme, imati zajedničke trenutke, stvarati povjerenje, razmijenjivati mišljenja, jer njih u tim godinama puno pitanja muči. Ja sa jako ponosna kad mi dođu sa nekim problemom koji ih mori. Nije mi teško razgovarati sa njima i ne samo držati im predavanja, već i njih pustiti da iznose svoje stavove i razmišljnja, pa ako treba to korigirati. Gledajući sa mojeg stajališta, to su smješni problemi i znam da će proći, ali njima su trenutno ogromni. Ne treba ih pocjenjivati, već im pristupiti kao da se radi o nečemu velikom, od velike životne važnosti. A njima i jest to tako. Također jako bitno je stvoriti im samopouzdanje, jer kad dođu u tinejdžerske godine ono ima veliku ulogu. Zapravo, ono je uvijek bitno, ali tada ih formira za dalje. Tada se postavljaju u društvu i zauzimaju svoje mjesto. Nikad nisam bila povodljiva i smatram da mi je to jedan veliki plus za život. Nikad nisam htjela biti dio mase i raditi sve što drugi rade. Uvijek sam smatrala da moram biti posebna i da ću to biti ako se ne priklonim grupama, jer mase uglavnom nisu dobre. Tako sam i odgajala svoje dijete, a nedavno sam dobila potvrdu. Uglavnom, prvi put su išli na izlet sa školom i prespavali su na odredištu. Dječaci su se skupili u jednu hotelsku sobu, a djevojčice u drugu. Na red su došle i cigarete, te su krenula dokazivanja tko je veći "frajer" i tko ima iskustva. Shvaćam koliko je teško biti netko tko će odbiti takvu ponudu s tim da to nitko neće saznati osim tog kruga u sobi. Međusobno natjecanje te postavljanje vođe na tron. Kad je na red došao moj sin, on je jedini odbio da povuče dim. Mogao je, nitko ne bi znao i vjerojatno mu ne bi niti zamjerila u dubini duše, a sigurno ne bi to niti saznala. Kad sam ipak saznala za taj događaj, ne mogu vam objasniti koliko sam bila ponosna na njega, jer je usvojio da nije "frajer" onaj tko je dio čopora, nego upravo suprotno. Za takvo nešto trebalo je imati veliko samopuzdanje, jer je on tada mogao biti i izbačen iz drštva i biti prozvan svakakvim pogrdnim imenima. Ali, ne, nakon toga tek je dobio svoje počasno mjesto. Zašto vam sve ovo pišem, kako bih vam približila priču koja je suprotna od uobičajenih priča o djeci tih "problematičnih" godina. Nije to baš sve tako strašno, ponekad je naporno, ali i ja sam sama sebi ponekad naporna, pa se ipak trpim. U svaki kvalitetan odnos treba uložiti puno ljubavi, strpljenja i razumijevanja. Pa tako je s njima. Kako sam po prirodi veliki zagovornik ljubavi i u ovom tekstu ću staviti naglasak na ljubav! Ljudi, volite se i pokazujte tu ljubav,od tuda sve polazi i završava. Ljubav je lijek za sve!!!
Ti mali preslatki mišići preko noći pretvorili su se u "šišmiše"......
Prebrzo je prošlo prvih trinaest godina.....kao da se jučer rodio...., a kad pogledaš iza sebe, toliko smo toga zajedno prošli, kao jedan mali život!
Biti samohrana majka, a i majka koja nije samohrana, uopće nije lagan posao, ali sigurna sam da će se samnom složiti sve majke, da je to najljepša uloga koju smo dobile u životu. Kažu, kad je dijete malo da imaš male brige, a kad poraste da se te male brige pretvore u velike. Što je to briga? Ljudi često brinu, a pogotovo roditelji, poistovjećujući brigu sa odgovornošću. Jer ako stalno ne brineš, nisi dobar roditelj! To su dva različita pojma. Ponekad sami sebe opterećujemo smišljajući scenarije koji se nisu dogodili, ali mi se već kao unaprijed spremamo za najgori mogući.Što ako!!! Svaka odgovorna majka ili roditelj, napravit će sve uvjete da osigura sigurno djetinjstvo i odrastanje svojem djetetu. Odgajajući ga, gradiš povjerenje s tim malim bićem. Možda mi mislimo da su oni premali kako bi mogli s njima postaviti takav odnos, ali vjerujte da je vaše međusobno povjerenje velika stavka u njihovom formiranju. Za pubertetske dane pripremaju nas kao za neko ružno razdoblje za koje moramo imati puno snage i strpljenja kako bi to preživjeli. Trenutno živim sa dvoje pubertetlija i svakodnevno s njima provodim vrijeme te osluškujem njihova razmišljanja. Sve ono što sam pričala i što sam pokušala da usvoje sve ove godine, izgleda da se isplatilo. Zapravo tek sad vidim koliko su ta "mala stvorenja" bila kao spužve. Danas u svome sinu vidim sebe! Sa svim svojim manama i vrlinama. Svjesna sam da i genetika ima veliku ulogu, ali odgoj je presudan! Svi smo mi preslike onih s kojima smo odrastali. Da ne bi stekli dojam da je moje dijete savršeno, daleko od toga, ali tko je savršen! I sa ovoliko godina koliko sam nakupila pokušavam svaki dan raditi na sebi, a na taj način i primjećujem koliko još imam posla. A kako onda od nekog tko je dvadeset godina ili više, mlađi i još ga "lupaju" hormoni očekivati da bude besprijekoran. Milijun puta u danu mu kažem da pospremi iza sebe ili da nešto napravi, ali to nije sve odraz puberteta. Svi mi koji smo odgajali svoju djecu bez partnera uvijek mislimo da im nešto nedostaje, pa ih na neki način razmazimo, pa nam to kasnije ide na živce. Moramo biti realni,mi smo ih tome naučili. Teško je priznati da kolikogod smo zaslužni i ponosni na neka njihova razmišljanja ili postupke isto tako smo zaslužni za sve ono što nam se ne sviđa kod njih. Nekad idemo linijom manjeg otpora, a kasnije nam se to "obije" o glavu. Meni je najvažnije da moje dijete bude dobar čovjek i da ga dovoljno usmjerim u vrijednost obrazovanja, ne toliko zbog ocjena, jer svi mi znamo da ocjene nisu pokazatelj znanja, ali su ipak neki parametri obrazovanja. Kako u ovim godinama možemo vidjeti da li je na pravom putu da odrasta u kvalitetnu osobu? Pa, družeći se s njima! Sa djecom treba provoditi vrijeme, imati zajedničke trenutke, stvarati povjerenje, razmijenjivati mišljenja, jer njih u tim godinama puno pitanja muči. Ja sa jako ponosna kad mi dođu sa nekim problemom koji ih mori. Nije mi teško razgovarati sa njima i ne samo držati im predavanja, već i njih pustiti da iznose svoje stavove i razmišljnja, pa ako treba to korigirati. Gledajući sa mojeg stajališta, to su smješni problemi i znam da će proći, ali njima su trenutno ogromni. Ne treba ih pocjenjivati, već im pristupiti kao da se radi o nečemu velikom, od velike životne važnosti. A njima i jest to tako. Također jako bitno je stvoriti im samopouzdanje, jer kad dođu u tinejdžerske godine ono ima veliku ulogu. Zapravo, ono je uvijek bitno, ali tada ih formira za dalje. Tada se postavljaju u društvu i zauzimaju svoje mjesto. Nikad nisam bila povodljiva i smatram da mi je to jedan veliki plus za život. Nikad nisam htjela biti dio mase i raditi sve što drugi rade. Uvijek sam smatrala da moram biti posebna i da ću to biti ako se ne priklonim grupama, jer mase uglavnom nisu dobre. Tako sam i odgajala svoje dijete, a nedavno sam dobila potvrdu. Uglavnom, prvi put su išli na izlet sa školom i prespavali su na odredištu. Dječaci su se skupili u jednu hotelsku sobu, a djevojčice u drugu. Na red su došle i cigarete, te su krenula dokazivanja tko je veći "frajer" i tko ima iskustva. Shvaćam koliko je teško biti netko tko će odbiti takvu ponudu s tim da to nitko neće saznati osim tog kruga u sobi. Međusobno natjecanje te postavljanje vođe na tron. Kad je na red došao moj sin, on je jedini odbio da povuče dim. Mogao je, nitko ne bi znao i vjerojatno mu ne bi niti zamjerila u dubini duše, a sigurno ne bi to niti saznala. Kad sam ipak saznala za taj događaj, ne mogu vam objasniti koliko sam bila ponosna na njega, jer je usvojio da nije "frajer" onaj tko je dio čopora, nego upravo suprotno. Za takvo nešto trebalo je imati veliko samopuzdanje, jer je on tada mogao biti i izbačen iz drštva i biti prozvan svakakvim pogrdnim imenima. Ali, ne, nakon toga tek je dobio svoje počasno mjesto. Zašto vam sve ovo pišem, kako bih vam približila priču koja je suprotna od uobičajenih priča o djeci tih "problematičnih" godina. Nije to baš sve tako strašno, ponekad je naporno, ali i ja sam sama sebi ponekad naporna, pa se ipak trpim. U svaki kvalitetan odnos treba uložiti puno ljubavi, strpljenja i razumijevanja. Pa tako je s njima. Kako sam po prirodi veliki zagovornik ljubavi i u ovom tekstu ću staviti naglasak na ljubav! Ljudi, volite se i pokazujte tu ljubav,od tuda sve polazi i završava. Ljubav je lijek za sve!!!
Primjedbe
Objavi komentar