ZA DOBRIM KONJEM PRAŠINA SE DIŽE

PRVI OSMJEH KIRURGIJE

 Naslov, a ujedno i nadimak koji sam dobila proteklih dana mogu se povezati s temom prošlog objavljenog teksta. Osmjeh-kirurgija, kako to ide zajedno, sigurno se sada pitate? Pa, evo! Kako nitko od nas ne zna što se zbiva unutar njegovog tijela i svi mislimo da smo dobro i zdravo, tako sam i ja mislila. Te noći nešto me malo boluckalo sa desne strane odmah iznad jajnika. Nikakvu preveliku pozornost nisam pridavala tome, jer me to boljelo i nekoliko proteklih dana, a ja sam bol ignorirala. I svi oko mene su mi govorili nije ti to ništa, da te boli slijepo crijevo imala bi temperaturu, povraćala bi i jaukala, to je prolazno. Ja zbilja nisam niti povraćala niti imala temperaturu, a to nešto sa desne strane i dalje je boluckalo. U međuvremenu sam ušla u ženski ciklus pa sam standardno pila Brufene, pa me to još manje boljelo. Međutim, taj četvrtak nazovem ja moju tetu Anu, a Bog mi je dao signal da je nazovem. Ona je medicinska sestra, a njoj inače vjerujem, te sam se samo htjela posavjetovati i umiriti svoje misli. Teta Ana me savjetovala da odem na hitnu, pa da izvadim krv te da ću tako biti mirna, ali da ona misli da je to upala slijepog crijeva. Draga moja Teta Ana i ovim vam putem zahvaljujem što ste me poslali te kobne večeri na hitnu. Puna straha odlučim se ja oko 20 h ipak otići izvaditi krv. Mama i ja stigle smo, a simpatično osoblje odmah me primilo na red jer sam valjda tako i izgledala da mi treba hitna intervencija. Ultrazvuk koji su mi napravili ipak je pokazao da se radi o upali slijepog crijeva i odmah su me odlučili "spremiti" na kirurgiju. Zbunjena, uplašena, u nedoumici što mi se događa i što će sad biti na nekom krevetu kojeg su mi dodijelil čekala sam nalaz krvi. Moje dijete netom je došlo sa mojom mamom donijeti mi robu, jer su odlučili da će me operirati ili tu noć ili ujutro. On plače, a ja umjesto da ga utješim,  ja još više plačem od njega, jer nemam pojma niti gdje sam niti što mi se dešava. Hvala Bogu prvi put sam bila u bolnici od kad sam rodila, pa baš na kirurgiju!  Srećom tu noć dežuran je bio doktor Alfijer, a svi smo čuli za njega i znamo da je on blago koje ima šibenska bolnica. Dok sam se u polumračnoj sobi molila Bogu da idem kući i da je samnom sve u redu, nalazi krvi su pokazali da isti tren moram na kirurški stol. Još nisam bila svjesna što se događa, a ubrzo sam spavala i ničeg se ne sjećam. Prekrasna i predobra sestra Marija ponašala se prema meni kao prema svome djetetu, pa sam se osjećala kao da nisam u ustanovi u kojoj jesam. Bila mi je na usluzi, tepala mi je, tješila me, budnim okom pratila svaki moj pokret cijelu noć, a nije me poznavala, da mislite da je to bilo preko veze. Skužila sam da su svi malo zabrinuti, ali sestre ne smiju pričati o operaciji već samo tvoj doktor. Kad je doktor sutra ujutro došao u vizitu i ispričao mi što mi se zapravo dogodilo, ja sam zaključila da sam se ponovo rodila. Naime 10-tak dana živjela sam sa puknutim slijepim crijevom, ali sam imala sreće što se nije razlilo po trbušnoj šupljini nego je tako puknuto stajalo ispod debelog crijeva. Dok me doktor Alfijer nije otvorio nije niti sam znao koliko je situacija ozbiljna, ali je dobro procijenio da odmah moram pod laparaskopski zahvat. Još se sjećam prije operacije da sam javila mojoj prijateljici Nelki Tomić gdje sam te da me tješila i govorila da se ne bojim, jer je doktor Alfijer vrhunski stručnjak i da sam sigurna u njegovim rukama. Slijedećih osam dana krevet pored vrata, soba broj 5, bio je rezerviran za mene. Medicinske sestre u trenucima kada se ne možeš milimetra pomaknuti su tvoj spas u pustinji. Sestra Rafaela, zlatno stvorenje, plela mi je i pletenice i češljala me, bila mi na usluzi kako bi mi samo rođena majka bila. Jako sam joj zahvalna i nikad je neću zaboraviti. Sestra Željka, također u teškoj situaciji bila je brižna, nježna , pažljiva i na usluzi mi. Glavna sestra Davorka svakodnevno me tješila svojim smješkom i svojom pozitivom. Prelijepa i prekrasna sestra koju ću također pamtiti cijeli život. Josipa, Lorena, Tina......bojim se da neku ne izostavim , sva ta divna stvorenja učinila su da moj susret sa bolnicom bude koliko toliko prihvatljiv i izdržljiv, jer jedino kad ste tamo znate cijeniti svaki udah zraka dok ste zdravi i dok ste vani na slobodi. Sada da se vratim na osmjeh. Kako sam shvatila da ja zapravo moram biti zahvalna što mi se dogodilo i što mi se događa tako moj osmjeh uglavnom nije silazio sa mojeg lica, pa me doktor Mađar nazvao ," Prvim osmjehom kirurgije". Zahvalna sam jer sam ipak na vrijeme stigla u bolnicu, zahvalna sam jer je baš četvrtkom doktor Alfijer dežuran, a dan odluke je bio četvrtak, zahvalna sam na pomoći od svih divnih sestara koje su bile samnom sve te trenutke, zahvalna sam što me dopalo da budem sama sa predivnom gospođom u sobi, zahvalana sam što su mi moja mama i moje dijete svaki dan dolazili i donosili mi kuhanu hranu, jer se bolnička dijetna stvarno neda jesti, zahvalna sam jer su antibiotici djelovali na mene i zahvalna sam što sam nakon osam dana mogla ići kući, a neki ostaju i duže. Zahvalna sam što su me svakodnevno nazivali i posjećivali ljudi koji me vole......Zahvalna sam što sam živa! I kako bih skidala osmjeh sa lica! Mogla sam tada i sve gledati na drugi način, tipa....zašto se meni to događa, šta sam Bogu skrivila, užasno me boljelo, ne mogu niti do toaleta sama, ovisna sam o medicinskim sestrama, hrana je ružna, dren mi visi iz trbuha......, još puno toga, ali čemu ??? Dren i vrećica u koju je kapala krv bila je moja Dior torbica, a gospođa do mene nosila je Chanel, pa smo se tako smijale , da ne smijemo otići do toaleta bez naših skupocjenih torbica. Od svega smo radile pozitivne priče i situacije i često smo se u toj nevolji koja nas je zadesila smijale. Puno je lakše bilo biti zahvalan i pozitivan, jer ja sebe nisam lagala što sam bila zahvalna. Sve činjenice su istinite iz mojih zahvalnosti, a zahvalnost podiže vibraciju, a kad ste na visokoj vibraciji nema niti crnih misli, tuge niti ogorčenja. Zapravo, tako pokušavam živjeti svaki dan i zbilja sam zahvalna na svemu što imam , da ne stignem vidjeti što mi nedostaje. A kad tako živiš stalno primječuješ nove lijepe stvari koje ti se svakodnevno događaju, a nekada nisam tako razmišljala. Sva sreća da je to prošlost, a kako znamo tamo ne živimo, u prošlosti! Ako vas je zainteresirao tekst i tema, knjiga na slične teme vezano za moć pozitivnog razmišljanja imate kupiti, posuditi, pa čak i slušati na youtubeu. Pokušajte, ništa vas ne košta, a puno je ljepše i lakše živjeti. Stvar je prakse i u početku počnite sa malo stvari, a nakon nekog vremena samo će se povećavati niz zahvalnosti. Hvala i svima vama koji ste godinama samnom i sa mojim tekstovima. Hvala i svima vama koji ne razmišljate kao i ja, ali ipak pročitate što ja mislim, pa komentirate. Zato smo i tu da razmijenjujemo mišljenja i da se tako nadopunjujemo i poštujemo jedni druge, jer život je lijep ako ga tako gledate!